List na vjetru

Kratka priča o zoni udobnosti, slobodi, gladi za neizvjesnošću. List na vjetru je efekat želje za nedostatkom kontrole.

U stvari ja sam protiv onog stava “živi svaki dan kao da ti je posljednji”. Previše je pretenciozan i ima nedostatak planiranja, što je naravno nužno. Ideja je, između ostalog, da se izbjegne rutina i doživi nešto novo. Ipak svima nama su posao i dnevne obaveze prilično statični i nepromjenljivi. Zato sam odlučio, kad već nemam mnogo preostalog vremena, dok pozavršavam ovo dvoje, da uradim nešto novo, da probam na drugi način, potpuno ludački način.

Kada smo već kod pojma “lud”, ne treba mnogo objašnjavati zašto je dobio svoju pozitivnu stranu. U stvari to je kombinacija atributa “kreativan” i “zabavan”. Samo možete samo biti “ludi” ako uradite nešto vanserijski, što ljudi ne primjećuju kod drugih, a čini im se zanimljivim i pri tome naravno morate biti originalni.

Iz tog razloga, napravio sam listu šta želim da uradim sljedeći neradni dan. Dan bez alarma, telefona i sata koje će biti van dometa ruku. Buđenjem počinje da otkucava vrijeme, moram da što više ispunim svoju listu stvari koje nisam nikad uradio. Krevet je spremljen, posao u kupatilu je završen. Šta sad? Nešto novo? Okrećem se oko sebe, u svom stanu ne vidim ništa što bih mogao uraditi što već nisam.

Komfor zona

Moram da izađem nekako iz komfort zone. Iz čiste frustracije i nedostatka kreativnosti, prva nova stvar je bila posoljena kafa. Barem sam se nasmijao sam sebi, i da, ne preporučujem da probate. Razmišljajući šta još napraviti u jutro, pokušam da mislim na način “šta drugi rade, a ja ne”. Npr. ne čitam nikad vesti iz novina, nego sa laptopa. Odlazim vani po njih, ali nisam očaran svojim ideja u jutro.

Zaključavajući stan gledam u svoju desnu ruku u kojoj su ključevi, a lijeva na bravi pomislih: “zašto mora ovako”? I uradim obrnuto. Posle uzetih novina i usput nekog časopisa za kojeg nisam nikad čuo, sjedam u kola i prilikom zaustavljanja kočim lijevim stopalom. Koja uvrnutost. Ovo probajte obavezno.

Ne bi dugo pogodili gdje sam odlučio da čitam novine. Na klupi pored lavova u zoo vrtu. Svejedno imam godišnju kartu. Nakon spuštanja novina koje bi se trebale zvati crna hronika, svatih da je to bila greška, ali bar ona koja me dovela do mjesta gdje me sada tužnog pogleda posmatra lavica. Ti si sa te strane stakla u mnogo većoj nevolji. Svaki dan ti je isti, ne radiš ništa zamorno, a izgledaš tako iscrpljeno i izmučeno.

Oduzeli su ti najdragocjenije što mačka može imati – slobodu. U stvari, ti i ne znaš šta je to, nisi svjesna da ti fali. Ne znaš ni da si u problemu. Čak i kada bi me razumjela, kad bih mogao, ne vjerujem da bi htjela da ti pomognem, a tako bih želio. U tom trenutku, obara glavu na desnu stranu, kao da me razumije.

Uvijek sam mislio da tako mačke reaguju na neku fizičku akciju, ali ja sam samo gledao u nju bez pokreta. Prilazi već mnogo turista sa oduševljem što mogu da te vide iz bliza, ali ti se okrećeš jer ti je to odavno postalo dosadno.

Časova i dalje ne znam koliko ima. Ipak sviđa mi se ta neizvjesnost. Odlazim na aerodrom vozom. Šteta što ne postoji kafić sa pogledom na piste. Teško mukom nađoh mjesto da popijem kafu a da mi nijedan sat nije u vidokrugu.

Iz kafića gledam razne ljude, jako tužne ili mnogo srećne face, umorna ili živahna lica, sa odlaskom na godišnji odmor ili dolaskom iz istog, ispraćajem dragih osoba ili dočekivanjem istih. Neki opušteno vuku svoje koferčiće, a drugi, pak, punim gasom trče kroz aerodrom. Svi nešto rade, svi brzaju, sve je isplanirano.

Oni, pak, koji stoje izgledaju okrećući se oko sebe kao da čekaju naredbu glavnog gospodara šta sljedeće da urade. Ovo mjesto me podsjeća na mravinjak. Čini mi se da jedino ja ovdje ne znam gdje ću biti kroz 2 sata, i drago mi je zbog toga.

Ipak, nisam bio u pravu. Vraćajući se slučajno sam upoznao turiste iz Singapura, koji su došli bez bukiranog hotela. Ne znaju ni koliko će dana ostati ovdje. Ponudio sam da im pomognem, ali su rekli da će to obaviti u gradu, u nekom od kafića.

Efekat: list na vjetru

Oni su listovi na vjetru, kotrljajuće kamenje koje ne poznaje mahovinu. Pozvali su me na piće jer vjerovatno misle da sam i sam kao oni, obzirom da sam im ispričao kako mi protiče dan. Kasnije sam im pokazao znamenitosti, i pošto su bili ljubitelji istorije i kulture dobio sam pozivnicu da budem njihov gost ako ikada budem putovao u Singapur.

Posle toliko pješačenja, vratio sam se kući pješke, i to dužim putem. Pitam se, da li postoji još nešto da ovaj predivan dan učinim još ljepšim? Postoji! Sprema se oluja, moja omiljena vremenska “prilika”. U stvari, potpunu sreću osjetim samo kada kiša pada. Ponio sam telefon i slušalice sa sobom i otišao u park blizu kojeg živim.

Sam osjećaj jakog vjetra koji mi prkosi i pokušava me uplašiti, daje mi osjećaj još veće moći i slobode. Počinje i kiša da pada. Nevrijeme je. Namjestio sam muziku i pustio playlistu “Inspiracija”.

Napravio sam listu uvrnutih stvari koje želim da napravim do kraja godine. Osim te, sada, najnovije liste, imam i razne druge, npr. mjesečne planove, životnu listu želja, galerija slavnih – ličnosti čije me misli i rad nadahnjuju i osnažuju, fasciniraju, itd. Kada bolje razmislim, jedan od načina razbijanja rutine i izražavanja kreativnosti je takođe i pisanje. Mogu slobodno da kažem da mi je to najslađi hobi. Toliko koristi i zadovoljstva, a sve što mi treba su olovka, papir i bilježenje misli. Svaki hobi je u stvari bijeg od sopstvene zatvorenosti i rutine.

Na tom putu izlaska iz zamka komfort zone prvi neprijatelj koga srećemo je kriza motivacije, kao vid straha, moćni razarač hiljada snova. Zaboga, šta li će pomisliti ostali u zamku o meni kada vide da bježim? Briga me, ja samo idem putem svojih snova, a oni se, pak, ne nalaze unutar zidina ove tvrđave.

Sanjari žive u drugačijem svijetu, onom kojeg drugi ne mogu ni zamisliti. Za njih je nemoguće nepoznata kategorija. Možda nam se ovo sve može učiniti suludim, ali zapamtite da je najljepši kompliment koji možete od nekog dobiti: “s tobom nikad nije dosadno”.