Niotkud, pojavila si se, jednostavno tu si, ispred mene. Šmekerskim stavom početnog ignorisanja, okrećem glavu od tebe, taman toliko da te ipak još mogu pratiti perifernim vidom. Sada baš želim da ocijenim svoju vještinu prepoznavanja govora tijela. Bar da ne čitam uzalud ove psihoanalitičke knjige, ali pozicija je isuviše nepovoljna, previše si blijeda. Odjednom osjećam jaku euforiju i potrebu za isticanjem. Ne prestajem brbljati, a čujem da i tebi ne ide loše.
Usred spontanog okreta glavom, oči mi na milisekund ostadoše na tebi, upravo zato jer si i ti isto učinila. Takav tajming ne postoji u realnosti. Prvi emocionalni kontakt – prvi dodir. A sad se sjećam iz knjige, zaista je tako nešto tu i opisano, s “malom šansom kontrole“. Razmišljajući osjećam da me ljudi čudno gledaju. “Idiote jedan, prestao si govoriti u pola rečenice”, a muk čujem i iza sebe. Provaljeni smo! Kao dva nezrela adolescenta. Vješto se vraćam na scenu. Ne moram biti mnogo inteligentan da primetim na sebi da te simpatišem.
Prilaziš mi i postavljaš jedno od najjednostavnih pitanja, a ja se ponašam kao da u scenariju piše da je stanka 5 sekundi, pa tek onda odgovor. Za to dugo vrijeme sam i zaboravio pitanje. Sada je i kasno da ti zatražim da ponoviš. Koja bizarnost. U moju odbranu, imaš snažna radioaktivna pomagala. Jak, opojan miris iz tvoje svilenkaste i duge kose. Zračenje iz tvojih vlažnih očiju, pa i to podsmjehivanje dok govoriš mi stvara smetnje, tako jedinstvena i živahna. Koja narcisoidnost, kao da te poznajem od prije.
“Zašto sve što je spontano, po pravilu je lijepo i zanimljivo. I zašto nekad nesavršenu stvar ne možeš izmijeniti na bolje?” Zaista se ne bih trudio, razmišljati o takvom nečem, da se ne radi baš o tebi. Dao bih ti kratko i logično objašnjenje, ali ti želiš da ti misli ostanu zamršene, prljave, pune nagovještaja i neizvjesnosti.
S druge strane, sinulo mi je na pamet, da nimalo nije slučajno da mi postavljaš ovakva pitanja, sada, kada smo tu, sami, u ovoj nadasve čudnoj sobi. Svježe, kao tek ubrane ruže su u vazi, po zidovima okačene moderne, apstraktne slike i simboli između kojih se nalazi “Yin Yang”, jedino što mi se sviđa ovdje. Svaki ovaj skupi komad namještaja od punog drveta, ne bih se iznenadio da je iz 19. vijeka. Ne znam zaista kako nazvati ovo dizajniranje. I tek što sam se dosjetio, obustavila si odgovor učvršćenim pogledom u oči.
Kakav osjećaj, mekoća, umjerenost i koordinacija tvoja 34 mišića. Pa čak i ti neartikulisani pokreti rukama, koje osjetim zatvorenih očiju, daju ti za pravo da mi budeš konkurent u intenzitetu užitka. Smirivajući tvoje ruke, hvatajući te za tople i prefinjene nadlaktice, osjećam da prilikom svakog dugačkog izdisaja opuštaš ramena sinhronizovano usporavanjem poljupca, i obrnuto kada se radi o udisaju. Ubija me radoznalost da li ti ovako pulsiraš sve do članaka.
Imamo novitet, počinješ veoma zavisno da mi sisaš usnu. Uzvraćam ovaj predivan ritual povjerenja, u mojim mislima postaješ neko bezbrižno stvorenje, kao jagnje ili zebra. Sa moje strane, ja se ni u kom slučaju ne zamišljam predatorom koji bi te povrijedio. Već odavno sam izgubio trag o vremenu, mada mislim da je nemoguće da mi ovaj blagi spoj dosadi. Silazim rukama do tvoj najužeg dijela torza, upravo zbog svoje radoznalosti, da bar dotle mogu osjetiti.
Ubrzo prekidaš poljubac, kako bi mi rekla: “šta ti je zanimljivo u mojim kukovima?” “Zaista ne znam gdje si ti učila o anatomiji tijela, ali ovo što ja držim je struk.” Kakva prgava i odvratna reakcija posle onoliko predivnih trenutaka. Delikatno sklanjaš moje ruke, nonšalantno ustaješ, puštaš na telefonu pjesmu i pozivaš na ples.
U tami smo. Popijene čaše vina su na stolu. Sa telefona svira klasični komad iz 80-tih “Lady in red“, veoma romantična i spora pjesma. Da li je slučajno što i ti nosiš crvenu haljinu? Poljubac nam se unaprijedio u francuski i već osjećam da postaješ vatrena, obzirom da ne pratiš ritam pjesme, nego sve radiš ubrzano. Počinješ da me grebeš po vratu i grizeš usnu tako oholo, već osjećam da krvari. Mislim da smo daleko od slučajnosti jer ubrzo sve na šta pomislim je crvene boje. Ti, tvoje usne, tvoja pjesma, krv iz usne, vatra, ruže u ovoj sobi, vino, pa čak je, sjetih se, i “Yang” predstavljen u ovoj odvratnoj boji. Nestaje tvoja vrijedna emancipacija. Potajno se želiš ophoditi superiorno, svaki sledeći korak ti znam.
Tvoja abnormalnost prelazi na sledeći nivo, nazovimo ga ekstremna psihomotorička impulsivnost. Nikad se nisam smatrao hipohondrom, ali mislim da je to ovo što sad osjećam. Stvari se odvijaju prebrzo, sa velikim odstupanjem od važećih normi, bez ritma i faktora iznenađenja. Mislio sam da ovo neću nikad reći, ali postaješ mi dosadna. Jedino što te čini zanimljivom je da razokrijem tajnu tvoje pomahnitalosti. Išao sam toliko široko da sam u jednom trenutku pomislio, da je moja krv otrovna. Tako da, ostavljam ti još vremenskog prostora, trudeći se da ne otkriješ moju nelagodu i razočarenje. Ipak si ti samo malo mlađa od mene, ne pada mi na pamet da ti dajem ljubavne savjete. Ubija me ironija da samo tvoju iskrenost ne mogu da pročitam. Odustala si. Plačeš! Ne tražiš mi rame? Tek sada ništa ne razumijem.
“Najbolje je da ovo zaboravimo”. Tipična rečenica u ovakvim trenucima koja govori kao slika, naravno ako izuzmemo način na koji je izgovorena. Ali na šta misliš kad kažeš “ovo”? Tu leži tajna, kada bi samo htjela da kažeš. Moja hetera, konkubina, kako da te nazovem, pomislih. Ni slučajno ne smijem iz hira povući taj šovinistički potez. Ne zaslužuješ to.
Ova fizička ljubav, osjećajno bezgranična, istovremeno i nedovoljno duboka, pogrešno je reći da nije bila iskrena, jer je tako brzo prošla. To je samo zanos, neuspjeli pokušaj da se naša vaga smiri, usled našeg velikog truda. Stvari ne treba dramatizovati. “Hoćemo se opet vidjeti?” “Hoćemo.” “Laž.” “Ne govori mi da lažem.” “Definiši je drugačije.” “Neistina, bar tu imamo nešto nade.” Poslednji duhovni kontakt je prekinut nevinim zvukom zatvaranja vrata.
Dok se naša priča privodi kraju, ostavljamo vam jedno pitanje. Šta rezonira u vama kada razmišljate o ljubavi, o povezanosti, o toj neobjašnjivoj iskri između duša? Sada je vaš red. Podijelite svoje misli, svoja iskustva, i možda čak i svoje priče o Romantičnoj Resonanci. Neka se vaše reči pridruže odjecima i zajedno ćemo razotkriti enigmu srca.
