Rimski filozof Seneka bio je pobornik ove ideje. „Učeći druge učimo“ je dijalog između dva doktora koji se međusobno liječe razgovorom.
Um voli sve da razumije i da interpretira, to je njegova strast i svrha. Ali ti ne, imaš tu površnost analiziranja, tu naviku kreiranja prečica i postavljanja sumnjivih pretpostavki, distancirao si se od racionalnog uma toliko da i ne primjetiš kako ti se ismijava. Samim tim što ne razmišljaš glavom i radiš sve na bazi emocionalnih reakcija, ne zaslužuješ da te osuđuju. Mislim da si zaražen virusom “pećina” napravljenim u laboratoriji za nerasvjetljenu ograničenost.
Imperare sibi maximum imperium est
Vladati sobom najveća je vlast.
Ti si mnogo inteligentan, uvijek naglašavam tvoje potencijale. Da, u pravu si, zaista je nema logike reći “ne znam” u društvu neznalica, ali to opet nije put do istine, ili možda opet neka prečica? Sviđa mi se tvoja težnja za preuzimanjem rizika, ljubav za neizvjesnošću, pobjedićemo tvoje strahove i traume zajedno, pomoći ću ti. Moramo da se držimo pozitivne sfere života, da potenciramo detalje koji su bitni, da se odreknemo ekstremizma u svakom pogledu.
Osjećanja su najiskreniji jezik kojim govorimo, to sam preuzeo od tebe. Ali da li su ta osjećanja proistekla iz tvojih pogrešnih uvjerenja, ubjeđenja koje si primio “zdravo za gotovo”, po principu opšteprihvaćenog mišljenja? Mnogi se neće njih odreći, jer se već dosta žrtvovali za to, ali mi hoćemo, imamo plan, vidjećeš, uspjećemo na ovome trnovitom putu zvanom život. Tvoj humor mi se sviđa jer nije pretjerano uvrjedljiv niti ljigav. Ti si stvoren za uspjeh.
Quo vadis? Veritas odium parit
Kuda ideš? Istina izaziva mržnju.
Pokušavaš smanjiti kognitivnu disonancu? Eto toliko o tvom racionalnom umu. Naravno da nećeš da priznaš grešku, to sam i očekivao od tebe. Samo si trebao da kažeš da si impulsivno reagovao, a to što nećeš da priznaš grešku, čini te veoma arogantnim. To što nikad nisi bio zadovoljan u životu, ne znači da je tvoje sujevjerje opravdano, i da trebaš da nastaviš sa svojom ulogom ili žrtve ili heroja. Ja sam ti jedini prijatelj koji razumije tvoje nevolje, pa čak i mene lažeš. Zar ne vidiš da tvoje raspoloženje utiče na mene?
Pokušavaš da me izmanipulišeš zbog svoje nesigurnosti u vlastite vrijednosti i kvalitete. Svoj odbrambeni sistem baziraš na obmanama. Ti mene povređuješ! Tvoje trajno nezadovoljstvo, ogorčenost i jadanje čine te svakako mentalno bolesnim čovjekom. Misliš da si veoma pametan, a u stvari si mudro primitivan, tj. nadrealista. Žilavost ti ne da da se promijeniš, a uvijek si je smatrao vrlinom. Osloni se od sada na svoj unutrašnji glas, svoj alter ego, izmijenjeni ego. Sada si dobio dozvolu da možeš da pričaš sa samim sobom, a toga si se sve vreme bojao.
Nil Carborundum!
Ne dozvoli da te omalovaže!
Hvala ti što si mi rekao da mi vjeruješ. Ipak moraš mi obećati da nećeš koristiti metode za uljepšavanje stvarnosti i da nećeš mjeriti svoju vrijednost prihvaćenošću drugih. Jedino što je konstantno je promjena. Kao prvu, moja bi želja bila da imaš hrabrosti izraziti svoja osjećanja ljudima koje smatraš prijateljima, ne obazirajući se, pri tom, na svoju ranjivost, odnosno strah da budeš povrijeđen. Pazi, imaš dosta karakteristika koje si, samo tako, dopustio da formiraju tvoj identitet, probaj da razmišljaš na ovaj8 način: “Ne želim da budem identifikovan na svojstvo onoga čega nisam imao izbor.” Ne dozvoli da te pečatiraju. Kada ti se nešto loše desi, možeš dopustiti da te uništi, definiše ili ojača. Ne moram ti govoriti šta je od toga ispravno?
O Tempora, o mores!
O, vremena, o, običaji!
“Svoje volim, tuđe poštujem” je besmislica modernog vremena lažne tolerancije. Šta je poštovanje bez ljubavi? Obično ljudi krenu od ljubavi, ali hajdemo deduktivno razmišljati. Poštovanje ne bi smjelo da se zasnima na pravilima, nego na sopstvenoj svijesti. Oni taj pojam koriste za mješavinu ljubaznosti, ulizivanja, odobravanja i pokoravanja, zar ne? Poštovanje se stvara na principu zasluge, a priori nevine, bezinteresne zasluge.
– Slažem se doktore! Obzirom da ste Vi veći pragmatik od mene, navešću praktični primjer. Zamislite da napravimo anketu i pitamo građane da li poštuju glavnog sudiju vrhovnog suda jednog grada. Odgovor je jasan, jer on de facto radi način koji je propisan, bez odstupanja. Za mene, on nema poštovanje, jer se njegova profesija oštro krši sa moralnim normama. To radi zbog novca, titule, moći. Naime, on mora da odlučuje na bazi dokaza, a ne na bazi sopstvenog rasuđivanja, jer veoma precizno psihološki zaključuje, samim tim oslobađajući zločince i zatvarajući nevine, u slučajevima kada je duboko ubijeđen da tako ne bi trebalo. Na sličnom principu se definiše i Vaša profesija, zar vi ne biste trebali da definišete moje mentalne bolesti i propišete mi lijekove?
Medicus curat, natura sanat
Medicina liječi, priroda ozdravlja.
Medicina je toliko napredovala, da nijedan čovjek nije zdrav. Hipokratova zakletva nema smisla ako je lek kontinuirano neophodan, zar ne? Rekao sam da si mentalno bolestan, oprosti mi, ne znam šta mi tada bilo. Ne postoji takva stvar kao što je mentalna bolest! Ostani sa mnom do kraja, ovo je veoma bitno, već osjetim tvoje kolutanje očima, gdje je nestalo svo poštovanje?
Dakle, mentalnim bolestima se danas izražavaju sve, naglašavam, “prirodne” reakcije uma i duha na nepravdu, mržnju, strahove, ponos, prezir, zavist, ljubomoru, želju za osvetom, odnosno reakcije sopstvene opravdanosti svega navedenog. Zapravo opravdanjem ne dozvoljavaš negativnoj energiji da se isprazni i ostaje zauvijek zarobljena u tebi. Te reakcije izazivaju promjene u nama, te činimo destruktivne stvari, čak iznova opravdavajući i to, stvaramo podlogu za još ekstremnije stvari. Veoma je važno prepoznati i dati priznanje sebi za svoje negativnosti, i za to dati sam sebi aplauz. Sumiranjem dođemo do toga da probleme u glavi, odnosno “psihoze” ne možemo izliječiti antidepresivima, nego prirodno, razgovorom, baš onako kako nas 2 sve vrijeme pričamo.
Votum separatum
Izdvojeni glas.
– Želim da te pitam, da li si zaista glumio svoje slabosti da bi, zapravo ti meni pomogao? Osjećam promjene na sebi, nestala je agresivnost u meni, nikad mi se ovo nije desilo posle seanse.
– Pozivaš na manipulaciju? Ako je to ono što mišliš, razočarao si me. Sve vrijeme mi govoriš o pozitivnim stvarima, a bojiš se da si bio prevaren? Sada sam ja disident? Doktore, bilo je kao da igramo zajedno, a kukovi nikad ne lažu, zar ne?
– Nasmejao si me, htio sam da znam da li si znao kod koga dolaziš kad si ulazio u ovu zgradu? Na šta misliš kad kažeš kukovi?
– Ne, kroz tvoju empatiju, altruizam, ravnopravnost bez profesionalnog autoriteta sa mnom, počeo sam da ti vjerujem od prvog dana, iako si ponekad bio veoma drzak. A zakon privlačnosti nas je doveo tu gdje jesmo. Kukovi – podrška, što su opušteniji, prirodnije izgleda ples.
– Tek sad primjetih da si prestao da mi persiraš, ne znam zaista šta da mislim sada?
– Imam osjećaj kao da si ljubomoran što sam brzo napredovao, ljubomoran na svoju efikasnost. Zbunjen si, prestanak persiranja je sve vrijeme bio neminovan. Odaću ti jednu tajnu, ja sam sociopat, nemam problema sa psihopatijom kako si mislio. Sada nisam više ni to. Ja sam dr. sociolog, radim kao specijalist za teške oblike žalosti, dušobrižnik, strahovao sam da će se promijeniti naš odnos na gore ako bih ti rekao. Odlučio sam, uz tvoju pomoć, da dam otkaz, a tebi ostavljam poslednju vizitku. Hvala ti! Fantastično je bilo. Ovo je naša poslednja seansa.
