Dragi “proleteru”, ti i ja dijelimo isto kapitalno stanje, po definiciji to je srednja klasa. Radimo čitav život za hrpu papira koji se ištampa za 5 minuta, to je de facto istina. Žrtvujemo se i propuštamo mnogo toga, zarad novca.
Usred svega toga, postaje nam to i navika, pa i ne primjećujemo kad nam je više nego potrebno. Oni pohlepni, za njih granice i nema, svrha života im je samo u tome.
“Nije sve u novcu”, izraz koji svi sa određenom dozom sumnje prihvataju. Prevelika doza svake materije ti škodi, tako da je i umjerenost u tvojoj svojini važna. Dakle postoji nešto što se zove rizik posjedovanja previše novca. Prije nego uđemo u razradu o tome, osvrnuću se na Maslowljevu hijerarhiju potreba.
On ih dijeli u grupe, tako da imamo fiziološke potrebe, potrebe za sigurnošću, pripadnošću, uvažavanjem i na kraju, samoostvarenjem. U suštini čovjek se orjentiše da ispuni svaki od 5 navedenih nivoa.
Tako da on teži, od potrebe za disanjem i hranom, preko prijateljstva i seksualne intimnosti do samoostvarenja, odnosno pronalaska cilja, ispunjenja želja, i s tim u vezi maksimiziranja sreće. Svaki od nivoa mora biti zadovoljen da bi se prešlo na sljedeći.
Ipak ova hijerarhija se ne može primjeniti na svakog čovjeka u potpunosti, zbog njegove raznolikosti, mada se svako od nas u njoj pronalazi. Ključno pitanje je sada, kako nam novac, odnosno kapital pomaže ili odmaže u tom procesu napredovanja kroz ljestvicu?
Da li možeš sa novcem da kupiš sve nivoe ljestvice? Možeš! Kupićeš prva 4 nivoa bez većih problema, jer su to potrebe nedostatka, sa njima se čovjek razvija i ostvarenjem postaje punoljetan u prenesenom značenju.
Dolazimo iz razvoja u rast, iz potreba u želje. Na raskrsnici smo. Definišemo sopstvene ciljeve na bazi kreativnosti i iskustva. Oni koji to ne uspiju tada baziraju samo na “što više novca, to bolje”, potenciraće pronalazak sebe u nižim nivoima npr. prekomjerno izobilje hrane, prekomjerna socijalizacija ili seksualni život, te takmičenje u luksuzu, odnosno bahatosti.
Banka – finansijski neprijatelj br. 1.
Ako kao ekonomist posmatraš stvari, sve što posjeduješ, u stvari nije tvoje. Pripada tvom najvećem finansijskom neprijatelju – banci, odnosno državi. Ako za novac koji imaš, plaćaš cijenu inflacije od recimo 3% godišnje, onda plaćaš tkz. “skrivenu kamatu”, te dodatno provizije za održavanje računa u banci za novac koji ti pozajmljuješ (negativne kamate), te rizika od devalvacije valute.
Račun u banci moraš imati. Ti taj novac ne posjeduješ, jer ti uzimaju dio bez tvoga pristanka. Slično funkcioniše i kredit, samo mnogo brže ti uzmu novac. Nekretnina koju možeš kupiti za taj novac takođe faktički nije tvoja, je i na nju plaćaš porez, osiguranje i druge dadžbine. Ako ti se posreći, rast vrijednosti nekretnine će biti veći od ovoga svega što moraš platiti. Ne zaboravi na inflaciju, jer ako je nekretnina skuplja za 2% godišnje, a inflacija 3%, ti si sigurno na gubitku.
Jedino što ti može obezbjediti pozitivan skor je izdavanje, ali opet to ti stvara dodatan napor i troškove. S tim u vezi imaš primjere enormnog rasta vrijednosti nekretnina ali takođe i nepokretnosti koje se ne mogu prodati za 1 dolar. Ne moram ti objasniti zašto ne mogu?
Da li novac kvari ljude?
Velika nedoumica. Svjedoci smo veoma rapidnog rasta milionera i milijardera. Ne govorim o prevari, nego je razlog sve više novca u opticaju. Da li ti ljudi zaista uživaju u svom materijalnom bogastvu? Složio bih se djelimično, jer od davnina je poznato uživanje u svom stvaralaštvu.
S druge strane, smatram velikim paradoksom jedan sličan slučaj, osobu koja nije stvorila nego dobila. Njoj je unaprijed ispod časti presuđeno, učinjena nepravda i nanesena šteta. Nesvjesno mora da ispuni očekivanja davaoca, još veće materijalno bogastvo, u protivnom se proglašava nesposobnim i sramnim.
Poslužiću se korisnim primjerom, da li bi se više ponosio osvajanjem Mount-Everesta ili dolaskom na vrh helikopterom? Odgovor je jasan. To su 2 oblika duhovnog ispunjenja svoje želje sa veoma različitim intenzitetom. Materijalno ispunjenje funcioniše na identičan način. Samo cinik može da uživa u nasledstvu i da ne stvara dalje. Cinik. To je prava riječ. Čovjek koje je ravnodušan na dobro i zlo. Duhovno prazan. Njegovo materijalno bogastvo ga je uništilo. Sve ovo me podsjeća me na vid robijanja.
Moraš da prepoznaš tu fazu spoznaje sebe i svojih želja ili ciljeva, u protivnom i tebi će biti ponašanje usmjereno samo ka novcu. Ja ne sporim da nam je novac potreban, ali i sam sada znaš da postoji trenutak kada svako od nas počinje da bude nesrećniji svakom dodatnom novčanicom. Uzećemo za primjer počev od vrijednosti od 1 miliona. Naša skala sreće je od tada u regresivnom stanju. Zašto?
Čuo si za kralja Midu i njegovu pohlepu za zlatom. Čak i djecu u osnovnoj školi učimo o onome o čemu mi ne znamo mnogo. Previše novca pravi nam probleme, stvara nemir i tenzije, postajemo anksiozni, bojažljivi i uznemireni. Ne odričemo ga se lako, jer smo ga teško zaradili/naslijedili. Zaradili da bi nam smetao. Što ga više imamo i trošimo, patimo sve više.
Kada sve ovo sagledamo, radimo za novac koji nije naš, odnosno samo je trenutno naš, a svejedno ga imamo i previše. Razbij ovaj podlo smišljeni stereotip i usredotoči se na to da se za par decenija hvališ nečim što se ne izražava imovinski, novac neka ti bude samo sredstvo da do toga dođeš.
Ovo pismo neka ti bude upozorenje. Želim da ti saopštim da već sada napraviš svoj ultimativni životni cilj, cilj koji se nalazi na poslednjem nivou piramide, cilj iznad tebe. Cilj, a ne želja. Može da bude i zbiran cilj, sa karakterom sakupljanja, ali cilj u kojem svakako treba mnogo više truda nego novca.
